|
Sućuraj 1913. godine
Slavlje na portu nakon odlaska Talijana 1921. godine
Sućuraj 1950. godine
(još se vide tragovi razaranja
u 2. svij. ratu)
Sućuraj krajem 60-ih godina
Sućuraj sredinom 70-ih godina
Sućuraj na kraju 20. stoljeća
|
Na početku 20. stoljeća
filoksera je skoro potpuno uništila vinogradarstvo - glavnu privrednu granu
u Sućurju. Veliki broj stanovnika iseljava su u prekomorske zemlje. Kao da
nevolja nije bilo dosta 1914. počeo je prvi svjetski rat. Sućurani su
mobilizirani i poslani na razna bojišta na kojima ih je sedam izgubilo
život.
Prvi svjetski rat završio je 1918. porazom Austro-ugarske. Sućuraj ponovno
mijenja gospodara, dolazi pod talijansku vlast, što je narod nerado
prihvatio. Rapalskim ugovorom iz 1920. odlučeno je da se talijanska vojska
treba povući iz većeg dijela Dalmacije pa Sućuraj 21.04.1921. dolazi pod
vlast Kraljevine SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija). U Sućurju je tada bila
ekonomska kriza, a nova vlast je samo uvela nove poreze. Vinogradi se
postepeno (ali sporo) obnavljaju, ljudi se i dalje bave ribolovom. Godine
1938. otvorena je tvornica sardina, prvi industrijski objekt u Sućurju.
Razdoblje mira nije dugo trajalo – počeo je drugi svjetski rat. Kraljevina
Jugoslavija kapitulirala je 17.04.1941. Nakon kapitulacije Jugoslavije
Sućuraj je službeno ušao u sastav Nezavisne Države Hrvatske, ali u Sućuraj
uz veliko negodovanje njegovih stanovnika dolazi talijanski garnizon. U
ribolov se moglo odlaziti samo uz talijansku dozvolu, dokumenti NDH nisu
važili. Sućurani se ne odazivaju pozivu za novačenje u NDH, nego se
skrivaju po šumi, a kasnije masovno odlaze u partizane. Dana 24. studenoga
1942. talijanska vojska nakratko napušta Sućuraj te Sućuraj postaje
slobodni partizanski teritorij. Tada je iz sućuranskog porta isplovio
ribarski leut ''Sloboda'', drugi po redu partizanski ratni brod na Jadranu.
Dana 18. siječnja 1943. u Sućuraj ponovno dolazi talijanska vojska u još
jačem sastavu.
Italija je kapitulirala 8. rujna 1943., a talijanski garnizon u Sućurju s
oko 300 vojnika predao se sućuranskim partizanima 12. rujna. Sućuraj je po
drugi put oslobođen i postao slobodno područje. 21. rujna 1943. u Sućuraj
ulazi ustaška postrojba iz Makarske, a poslije njih dolazi njemačka vojska.
Sućuraj se našao u središtu ratnog vrtloga. Oko njega se vode borbe na
kopnu, moru i u zraku. Sućuraj je u bombardiranjima (njemačkim i
savezničkim) gotovo potpuno srušen. Stanovništvo odlazi u izbjeglištvo u
Slavoniju i El Shat (u Egipat). Nijemci su napustili Sućuraj 21. rujna
1944. U napušteni i potpuno srušeni Sućuraj ušli su partizani. Početkom
1945. godine vratilo se stanovništvo iz El Shata, a u ljeto iz Slavonije.
Završetkom 2. svij. rata osnovana je Federativna Jugoslavija s Hrvatskom u
svom sastavu. Bilanca ovog rata je porazna: živote je izgubilo 40 Sućurana,
a 18 ih je umrlo u izbjeglištvu. U ratu je srušena Biskupova palača iz 17.
stoljeća, nova zgrada općine i škole, a Mletačka fortica teško je oštećena.
Nakon rata Sućuraj se, po tko zna koji put u svojoj povijesti, obnavlja iz
ruševina. Život nakon rata bio je jako težak pa obnova ide sporo. Tako se
npr. na slici lijevo iz 1950. godine još vide tragovi razaranja. Obnavlja
se poljoprivreda i ribarstvo, a godine 1953. ponovno počinje raditi
tvornica sardina.
Brži razvoj počinje 60.-ih godina: 1961. napravljena je cesta do Hvara i
stigla struja s kopna (od 1958. Sućuraj je imao struju iz agregata u
tvornici), 1963. uvedena je trajektna linija Sućuraj – Drvenik (prvi
trajekt zvao se ''Tratica''), 1969. asfaltirana je cesta do Hvara. Krajem
60.-ih i početkom 70.-ih dolazi do velike promjene u životu Sućurana –
dolazi do razvoja turizma: 1970. godine sagrađen je hotel ''Perna'' (danas
''Trpimir''), grade se mnoge nove kuće, stare se renoviraju, a mjesto
uređuje. Godine 1974. sagrađeno je novo trajektno pristanište, a 1978. u
uvali Mlaska napravljen je auto – kamp. Voda s kopna dolazi 1986. godine,
životni standard stalno raste.
Kada je sve lijepo izgledalo, po treći put u ovom stoljeću sve je zaustavio
rat, ovog puta velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku. Na referendumu
u svibnju 1991. Sućuraj se plebiscitarno (98%) izjasnio za samostalnu
Republiku Hrvatsku, koja je u ovom ratu nakon dugih stoljeća tuđeg
gospodarenja postala samostalna i neovisna država. U kolovozu 1991.
osnovana je Sućuranska satnija ZNG-a. Oko Sućurja kruže brodovi JNA, koji u
više navrata uvode pomorsku blokadu – zabranjuju sav promet na moru. Unatoč
pomorskoj blokadi Sućurani organiziraju brzu glisersku vezu s primorjem –
jedinu vezu otoka Hvara sa svijetom. Brodovi JNA napuštaju sućuransko
područje 3. prosinca 1991. godine.
Poučeni ranijim iskustvima Sućurani su se organizirali za obranu, ali
srećom, u ovom ratu, oko Sućurja nije bilo većih vojnih akcija. Sućurani
prihvaćaju mnogobrojne izbjeglice iz drugih krajeva Hrvatske i BiH. Ranije
spomenuta Sućuranska satnija ZNG-a reorganizacijom u Hrvatskoj vojsci je
ukinuta, a velika većina sućuranske mladosti ulazi u sastav mješovitog
odreda mornaričke pješadije ''Zvir'' - Hvar te 1993. i 1994. sudjeluje u
vojnim akcijama u zadarskom zaleđu (kod Novigrada i na Velebitu). Od 1992.
do 1994. temeljito je renoviran stari Augustinski samostan. Završetkom
Domovinskog rata u Hrvatskoj pa tako i u Sućurju turizam se postepeno
oporavlja i sasvim je izvjesno da će biti glavni pokretač razvoja u budućem
periodu.
Krajem
20. stoljeća napisano je nekoliko knjiga koje obrađuju Sućuransku povijest.
Najznačajnije od njih su:
1.
Nikola Anić: Na
punti Hvara – Povijest Sućurja, Sućuraj 2000.
2.
Fra Anđeo
Cvitanović: Narodni običaji, vjerski i duhovni život Sućurja, Zaostrog 1996.
3.
Zbornik radova:
Makarski biskup fra Bartul Kačić Žarković, Sućuraj 1999.
Ove
knjige korištene su kao literatura za pisanje o povijesti Sućurja na
web-stranicama Sućuraj homepage te se ovom prilikom autorima najsrdačnije
zahvaljujemo.
|
